недеља, 11. децембар 2016.

Kragujevčanka u Beogradu ili Kad porastem biću nomad



Beograd je stari šmeker. Ima priču, ima izgled, ume da zavede. Ne krije svoje mane, ali ističe svoje vrline, i stavlja te pred svršen čin. Uzmi ili ostavi. Zato mu se jedni zaklinju na večnu ljubav, a drugi od njega beže.  Nije lako sa Beogradom, al' je mnogo lepo sa njim.

Skoro dve decenije nisam imala stav o Beogradu. Ok, glavni grad. Lep je. Toliko. Postao je predmet mog interesovanja kad sam upisivala fakultet. Došla sam u Beograd zbog fakulteta, ali nisam određivala fakultet u odnosu na Beograd. Da mi je fakultet u Valjevu, otisla bih u Valjevo. Ali eto, zadesi se u velegradu.

Na početku je bilo ovako, Beograd= fakultet. Tu studiram, a Kragujevcu se vraćam. Tamo je moja porodica, moji prijatelji. Tamo se odmaram, tamo uživam.

A onda je prošlo neko vreme. A vreme donosi raznoraznosti. I shvatam da mi je donelo neke nove ljude, među njima i Beograđane. I zavoleli smo se. Oni mene i ja njih. Ah, lepog li osećaja kad sam ukapirala da se više ne vraćam samo iz Beograda Kragujevcu, već i da se iz Kragujevca vraćam Beogradu.

Sada, posle mnogo godina, na pitanje odakle sam, odgovaram da sam Kragujevčanka koja živi u Beogradu, a ukoliko mi situacija dozvoli, dodam da sam Kragujevčanka južnjačkog porekla (volela bih kada bi ljudi prestali da govore "što južnije to tužnije", jer to je, nimalo duhovita, jako ružna poštapalica). To ne znači da mislim da je biti Beograđanin nešto loše. Naprotiv, privilegija je i  drago mi je što takve imam u svom okruženju. 

Jednom mi je jedan prijatelj rekao: "Ne treba se vezivati za mesta, već tragati za srećom". Složila sam se. Velika je ova naša planeta, dovoljna da svako nađe svoje parče sreće. Ipak, ma gde krenuo, dokle god stigao, ne zaboravi odakle si načinio prvi korak. Zato volim svoje južnjačko poreklo, svoje šumadijsko nasleđe i svoj, a beogradski način života. 

I da, uvek me raduje kad upoznam nekoga ko je došao u Kragujevac da studira, zaljubio se u grad i želi u njemu da radi, osnuje porodicu i gradi život. 

Ali ruku na srce, nadam se da mi Beograd nije poslednja destinacija. Jer...sedamdesetih su se moji sa juga preselili u centar, ja sam, skoro pola veka kasnije, iz centra krenula ka severu i osećam da taj nomadski poriv ne posustaje. Pa da se ne lažemo, ko ne bi voleo da vidi sveta? I da eventualno proživi u njemu. 

No, za sada, lepo se slažemo Beograd i ja. Hvala mu na tome.

субота, 3. децембар 2016.

Ovo nije tužna priča



Bili jednom jedan rat i jedno detinjstvo. Rat je bio krvoločna beštija, a detinjstvo, pa...bilo je detinjstvo. Isprva se nisu petljali jedan drugom u posao, takoreći, nisu se primećivali. Onda je rat pokazao česljusti, a detinjstvo je ustuknulo.


Od tog momenta detinjstvo  uviđa da se u kući ponovo sluša radio, da su na tv-u samo dva kanala i da neke strahotne informacije teku neprekidno. Smenjivala su se imena, glasovi i lica, prikazi vatre, ruševina i uniformi. 


Dan se ogledao u vesti, a vest su bili ljudi, detonacije, brojke. 


Strah.

I jasno je bilo detinjstvu kakav je koncept rata, ili je bar tako mislilo. Jedino nije razumelo šta je to skrivila njegova zemlja, pa na nju bacaju bombe. I ta reč, bombe, stalno se ponavljala. Tako ružna i kukavička reč. 


Najednom, detinjstvo menja fokus. Umesto na užas, usredsređuje se na izveštače o užasu. Jesu li oni heroji i kakva je to profesija. Novinarstvo?


Dani prolaze, rat traje, traje i detinjstvo, a detinjstvo se uvek igra, i to koristeći  se onim što mu okupira pažnju. Tako počinje jurnjava, sa imaginarnim mikrofonom u ruci, i postavljanje pitanja deci iz komšiluka u vezi sa, u tom trenutku, vanrednom situacijom. Naveliko se cepaju listovi papira i pišu "vesti" koje će se ubrzo, za radnim stolom u dečijoj sobi, čitati kao u televizijskom studiju. Detinjstvo je odlučilo da postane novinar.


Nekoliko godina po završetku rata detinjstvo je nararslo u pubertet, a pubertet je upisao gimnaziju. "Ana, tvoji sastavi su zaista  faktografski, ali ti fali malo simbolizma kako bi rad bio za 5-icu, ovoga puta 4+", često je govorila predivne profesorke književnosti. Zamislite samo kakav je to kompliment bio za pubertet. Milina. Četvorku će već popraviti na usmenom. Bez brige.


"Planiraš da upišeš novinarstvo? Bolje upiši neki pravi fakultet, vidiš da se novinarstvom bavi ko god hoće", komentarisali su mnogi. 

Porodica je govorila: ,,Ako je to tvoja želja mi smo uz tebe", ili sto bi moj Dragan (tata) rekao: "Putuj igumane ne brini za manastir".



Lekcija I- Podrška porodice je baza za odvažno koračanje kroz život.